logoStvarajući ovu našu zajedničku domovinu, početkom devedesetih godina protekloga stoljeća, tuzlanski Hrvati se nisu bavili nikakvim računicama niti prebrojavanjima. Svoj su stav iznijeli prvo na referendumu, a zatim i s puškom u rukama braneći svoje obitelji, svoje susjede, svoja stoljetna ognjišta i  grobove svojih pokojnika.

Hrvati okupljeni oko Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine u gradu Tuzli ni danas nemaju niti cilj niti namjeru ulaziti u prebrojavanja bilo kakve vrste. Nije nam namjera ni biti odvjetnikom članu Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Ostavit ćemo to rezultatima popisa stanovništva (upitno je koliko će ti rezultati biti mjerodavni s obzirom na vremenski odmak i sve ono što su protekle tri godine donijele sa sobom) koji će reći svoje i koliko je tko bio ili nije bio u pravu, ali i koliku odgovornost za postojeće stanje snosi svatko od nas, bez obzira na to u kojem dijelu Bosne i Hercegovine živio.

Odlazak Hrvata, ali i svih drugih građana s područja našega grada nas najviše boli i predstavlja poraz za svaku politiku pa tako i onu politiku koja upravlja ovim gradom, ali i kantonom, a koje su očito nesposobne suočiti se s njime. Posebice to osjete pripadnici malobrojnijeg naroda kako ovdje u Tuzli, tako i u svim drugim dijelovima Bosne i Hercegovine.

U Tuzli i Tuzlanskom kantonu Hrvatska demokratska zajednica, ali ni Hrvati općenito, nemaju tu snagu niti poluge moći kako bi mogli značajnije utjecati na politička i gospodarska pitanja. U kantonalnoj skupštini danas nema niti jednog Hrvata, a u većini općina na našem kantonu nema niti jednog vijećnika iz reda hrvatskoga naroda, bez obzira na stranačku pripadnost. Nikada ni premijer ni načelnik nisu bili iz reda hrvatskoga naroda. Pomoćnici načelnika, direktori javnih ustanova i poduzeća mogu se na prste prebrojati.

Hrvati na ovim prostorima ne kreiraju ni politiku upošljavanja, a svima nam je jasno da je posao danas jedan od glavnih preduvjeta ostanka. Kada bi sve institucije i javna poduzeća, kako gradska tako i kantonalna, imali hrabrosti i objavili imena novouposlenih u proteklih desetak godina uvjereni smo da bi se došlo do poražavajućih podataka upravo za one koji bi trebali činiti ovaj prostor multietničnim.

Ne kažemo da se to događa samo u Tuzli, ali nas u HDZ-u prvotno zanima Tuzla. Ne želimo se čak niti uspoređivati s drugima, jer uza sve dužno poštovanje, većina tih općina nema stanovnika niti koliko neke tuzlanske mjesne zajednice.

O komunalnoj infrastrukturi u gradu Tuzli već odavno svi sve znaju. Razrovane ceste, ugašene svjetiljke, ako imate sreće da ih uopće imate, a na vodu, kanalizaciju i centralno grijanje ne treba uzalud trošiti riječi. Sve to dovoljno govori o odnosu onih koji upravljaju našim novcem.

Iz ovih nekoliko navedenih primjera može se zaključiti da Tuzla ni Tuzlanski kanton nisu nikakve iznimke na razini Bosne i Hercegovine, unatoč pokušajima lokalnih vlasti da javnosti prezentiraju drukčiju sliku. Pokušavajući prikriti vlastitu nemoć i nesposobnost, tuzlanski SDP krivce traži negdje drugdje i prstom upire u svim drugim pravcima, osim prema sebi.    Kao da SDP nije imao člana Predsjedništva punih osam godina, kao da nije bio na vlasti u vrijeme kada su paljene zgrade vlada kantona, kao da ne upravlja Tuzlom i svim njenim resursima od rata naovamo?!

Danas, više no ikad, cjelokupnoj bosansko-hercegovačkoj politici treba daleko više samokritičnosti, otvorenosti, odlučnosti i pameti kako bi se stvorili pretpostavke za ostanak mladih na ovim prostorima. Ako već tražimo isprike od drugih, onda moramo i sami biti spremni ispričati se za vlastite propuste i preuzeti svoj dio krivice.

Ovaj prostor ima budućnost samo ako mladi ljudi – s prostora svih 40 mjesnih zajednica našega grada – odluče ostati ovdje. Samo će to imati smisla i samo će u toj varijanti Tuzla zadržati onaj dio svoga identiteta, koji ju je krasio u najtežim ratnim vremenima, a to je njezina multietničnost.