-gospodinu Valentinu Inzku, Visokom predstavniku u BiH
-gospodi veleposlanicima zemalja članica UO Vijeća za implementaciju mira
-gospodinu Jonathanu Mooreu, voditelju Misije OESS-a u BiH
-gospodinu Lars-Gunnaru Wigemarku, voditelju Delegacije Europske unije u BiH
-gospodinu Adilu Osmanoviću, ministru civilnih poslova BiH
Poštovani,
Podržavamo sva vaša nastojanja k obrazovnim vlastima u Bosni i Hercegovini da u sredinama u kojima djeluju djelatno doprinesu stvaranju okruženja koje poštuje ljudska prava, temeljne slobode i individualnost svakoga učenika kako bi se u cijeloj Bosni i Hercegovini primjenjivao obrazovni sustav bez diskriminacije po bilo kojemu osnovu, a kojim bi se poštovao učenikov kulturni i nacionalni identitet, jezik i vjeroispovijest.
Otuda nas raduje činjenica da je Upravni odbor Vijeća za implementaciju mira na svojoj posljednjoj sjednici raspravljao o problemu obrazovanja djece povratnika u Republiku Srpsku, njihovog temeljnog prava na obrazovanje, nacionalnu skupinu predmeta i prava na jezik.
No, istodobno je razočaravajuće to što su se veleposlanici zadržali samo na problemu obrazovanja djece bošnjačke nacionalnosti u jednom dijelu Bosne i Hercegovine. I to unatoč općepoznate činjenice o mnoštvu problema u obrazovanju djece hrvatske i srpske nacionalnosti u drugom dijelu Bosne i Hercegovine – u Federaciji BiH, zapravo, o problemima obrazovanja djece pripadnika malobrojnijeg naroda u većinski drukčijim sredinama u Bosni i Hercegovini. I to unatoč mnoštvu dosadašnjih apela Visokom predstavniku i Misiji OESS-a u BiH kakvi su, primjerice, dolazili od političkih predstavnika Hrvata iz Tuzlanske županije.
Zbog nejasnih zakona podložnih tumačenju političke većine te zbog nepostojanja političke i društvene volje, u Tuzlanskoj županiji sve do ovoga trenutka nijedan učenik hrvatske nacionalnosti niti u jednoj školi kojoj je osnivač Tuzlanska županija nije imao mogućnost faktično učiti hrvatski jezik, nacionalnu skupinu predmeta ili učiti po nastavnom planu i programu na hrvatskom jeziku. To je istina od koje se ne može pobjeći. Niti se treba bježati nego ju treba otvoreno i precizno artikulirati te se zauzeti za rješavanje problema barem približno gorljivo kao u slučaju bošnjačke djece u Republici Srpskoj. U Tuzlanskoj županiji je nekoliko stotina djece hrvatske nacionalnosti uskraćeno na učenje hrvatskog jezika i nacionalne skupine predmeta, a do sada je kroz školovanje na to pravo bilo uskraćeno nekoliko tisuća djece hrvatske nacionalnosti.
Umjesto da su obrazovne vlasti odmah s početka primjenjivali Ustav BiH i ratificirane međunarodne ugovore o pravu na obrazovanje bez ikakvog oblika diskriminacije, u Tuzlanskoj se županiji formom prekrila bit prava na obrazovanje na svome jeziku i nacionalna skupina predmeta. Naime, već dugo je pravilo da učenik kroz školsku godinu ne uči hrvatski jezik, a onda mu se, ako želi, u knjižicu upiše ocjena iz hrvatskoga jezika. Isti je odnos i prema srpskome jeziku. Ovakvo licemjerstvo i izigravanje demokracije, možda jedinstveno, u biti nikome ne ide u korist: učenici su uskraćeni učiti i naučiti svoj materinski jezik, a vlasti su ostale „ubetonirane“ s onu stranu demokracije i to po temeljnom ljudskom pravu. Žalosno je što se to događa naočigled cijele javnosti i godinama ostaje bez ikakve reakcije.
Očito je da je kršenjem Ustava BiH u kojemu se izrijekom navodi hrvatski jezik i kršenjem prava učenicima da uče hrvatski jezik, u Tuzlanskoj županiji na sceni pokušaj asimilacije hrvatskog naroda kroz obrazovni sustav. Pitanje je imali u BiH koji teži oblik kršenja prava na obrazovanje na materinskom jeziku od „obrazovne asimilacije“?
Stoga i ovo otvoreno pismo neka bude apel Visokom predstavniku, Upravnom odboru Vijeća za implementaciju mira, Misiji OESS-a u Bosni i Hercegovini, Delegaciji Europske unije u BiH i Ministarstvu civilnih poslova BiH da se zauzmu za rješavanje problema te omoguće obrazovanje na materinskome jeziku i nacionalnu skupinu predmeta svim učenicima u školama čiji je osnivač Tuzlanska županija.
S poštovanjem,
Zvonimir Banović, predsjednik ŽO HDZ BiH Soli