Mateo, Marija Magdalena, Franko, Bruno i Šimo imaju samo jednu želju: “Opet, k'o nekad’, dočekati Božić u svom domu”!
Pavići su cijelo ljeto i duboko u jesen proveli u kamp kućici. Za uvjete nisu ni pitali, morali su raditi zemlju i preživljavati. – Tek smo bili obnovili kuću, promijenili krov, stolariju, podove… Svake godine sam išla po nekoliko mjeseci u Hrvatsku ili Njemačku raditi. Sve što sam zaradila, uložila sam u djecu i u tu kuću. I vidi sad’, nigdje ništa-, jada se samohrana majka Luca Divković
Suznih očiju propustila nas je baka Ljubica u kuću, u rudarskom naselju Mramor Jug pokraj Tuzle, blizu ceste za Orašje. S nevjestom Lucom i unucima Mateom i Marijom Magdalenom tu živi već šesti mjesec, od kako im je nakon proljetošnjih kiša brdo krenulo na kuću u Tisovcu, 10-tak kilometara udaljenom brdovitom selu.
-Kako ne bi’ plakala, draga djeco, šta nas je snašlo!- odgovara nam i saginje glavu.
-To je jutro bilo k'o da su gromovi pucali… Tutnji, probi uši! A, ono, stabla se lomila. Po’ šume je krenulo prema kući-, prisjećala se 76-godišnja starica velikog klizišta iz svibnja. Veli da je došao geolog i ljudi iz Civilne zaštite iz Općine i odmah im zabranili da nastave boraviti u kući.
-Opasno je, neće na ovom stat’. A i ako uđete u kuću, kažu, držite otvorena vrata i prozore da čujete lomljenje i … bjež'te. Idite na Dubrave, u Mejdan, bilo kuda, ovdje ne smijete-.
Privremeni smještaj
Divkovićima se nije išlo u neki od kolektivnih centara koji su tada bili uspostavljeni kao najbrže utočište za stotinjak obitelji ugroženih od gotovo kataklizmičkih posljedica velikih poplava i kasnije još opasnijih oko 500 klizišta koji su se u svibnju pojavili na području Tuzle.
Baka Ljubica je još desetak dana bila u Tisovcu kod rodbine i susjeda, a onda je i ona došla u Mramor, k unucima i nevjesti.
-Gore smo svi zajedno živjeli, tako i ovdje. Ja sam s djecom morala odmah doći, u sestrinu kuću koja živi u Hrvatskoj, da bi djeca nastavila školu-, govori nam samohrana majka Luca. Ona je glava kuće, kako kaže, i mater i otac svojima Mateju i Mariji Magdaleni, od kako joj je muž poginuo u prometu 1998.
-Magdalena je tada imala četiri mjeseca-, pokazuje Luca na uokvirenu sliku na vitrini bebe u naručju oca, -i od tada je sve na meni. Nije lako s 27 godina ostati bez muža, to se ne može namiriti. A sada i ovo… samo neka ne ostavi posljedice na djecu-.
Dobili su peć
Luca veli da sada žive od bakine male mirovine i tristotinjak maraka socijalne pomoći koju djeca dobivaju na ime oca dok se školuju. A na upite kakvi su u školi, obje uglas i s ponosom odgovaraju: odlični!
Šesnaestogodišnja Marija Magdalena ide u srednju školu za tekstilnog tehničara, dvije godine stariji Matej će iduće godine završiti srednju školu za grafičkog dizajnera. Luca veli da se već nameće, pokušava zaraditi, kaže da je izradio web stranicu za jednu školu za učenje engleskog jezika te da završava sličan uradak za svoju bivšu osnovnu školu. Majčin ponos na djecu začas je zamijenila briga kako im osigurati stalni dom, prikladne uvjete za učiti i živjeti.
-Dobili smo peć da ju postavim dolje u prizemlje, da mogu preko zime tu boraviti, učiti. Ipak, su veliki-, kaže Luca i prisjeća se uništenog doma.
–Gore su, u kući u Tisovcu, imali svako svoju sobu. Tek smo ju bili obnovili, promijenili krov, stolariju, podove… Svake godine sam išla po nekoliko mjeseci u Hrvatsku ili Njemačku raditi. Sve što sam zaradila, uložila sam u djecu i u tu kuću. I vidi sad’!?
Luca je tijekom rata, kaže, bila u HVO-u u Brčkom, radila je u kuhinji, dok joj je pokojni muž Dragan ratovao najprije u 115. HVO brigadi Zrinski u Tuzli a onda i u 108. HVO brigadi u Brčkom.
-Pokušavamo ostati u granicama normale. Ne znam ni gdje ćemo ni što ćemo. Vjerujemo u Boga i molimo se. To nam jedino daje snagu…-, ispraćaju nas Divkovići.
Stradala je i kuća Pavića
Zazivanjem Božje milosti da izdrže sve životne nedaće, a naročito da sagrade novi dom, dočekala nas je obitelj Pavić na drugom kraju tuzlanskog područja, kamo smo se uputili čuvši za njihovu nesreću. U Grabovici Gornjoj svibanjske su poplave, također, pokrenule brda. Na udaru se našla peteročlana obitelj Pavić. Klizište je u samo nekoliko minuta slomilo ionako trošnu kuću Frane, Sanje, Franka, Brune i Šime. U tu kuću više nema povratka.
-Meni fali moja kuća, naučio sam po njoj hodati, gledati u nju, sve mi je u njoj, naučen sam na nju, znam šta trebam raditi, gdje se šta nalazi…-, kroz suze je Franko ponovno proživljavao trenutke kada su mu roditelji rekli da u rodnu kuću više ne smiju, opasno je, da ju svaka iduća kiša može posve urušiti.
Petero u kamp kućici
Franko je krenuo u srednju školu. Bit će farmaceutski tehničar. Mlađa su mu braća Bruno i Šimo osnovci. Cijelo su ljeto i duboko u jesen s roditeljima proveli u prijateljevoj kamp kućici, blizu svoga domaćinstva. Za uvjete nisu ni pitali, morali su preživljavati, pomagati roditeljima u obradi zemlje i hranjenju stoke.
-Nema toga što ne možemo napraviti od plodova prirode. Džemovi, sokovi, sirevi, čajevi, jaja… od toga živimo. Ljudi vole domaće i ‘ko ima nije mu žao potrošiti koju marku više za zdravu hranu. Živimo od onoga što sami posijemo i prehranimo. Što ne prodamo dobro dođe nama-, objašnjava nam majka Sanja život svoje obitelji, svako malo hvaleći pomoć sinova. I onda joj bude još teže.
-Nemaju lak život, s nama rade na zemlji, al’ nikad se nisu požalili. A, sad’, vidim da su tužni. Pate za kućom, što nemaju k'o ostala djeca krov nad glavom. A onda i nas ubi tuga jer im ne možemo pomoći, jer smo k'o roditelji nemoćni-.
Veli da nema dana kada se ne zapita kako i što dalje.
-Život je ionako težak, al’ ovo sad je za neizdržat’. Valja opet ispočetka. Kako, ne znam ni sama-.
U moru loših okolnosti za obitelj Pavić, “potkrala” se i ona druga koja će ih spasiti od vedrog neba i gladi, barem za neko vrijeme. Sanja je, naime, dobila posao spremačice na devet mjeseci u jednoj tuzlanskoj školi. Od tih primanja Pavići su iznajmili stan u Gornjoj Tuzli i barem se preko zime sklonili iz kamp kućice.
Nema predaje
A što poslije zime? Veliku brigu ima i otac Frano. Ni on sam ne zna kako će prebroditi velike životne kušnje, kako će sagraditi djeci novi dom, ali vjeruje da će u tome uspjeti.
-Biće teško sve to ponovno osposobiti, ali nema predaje jer vjerujemo u Boga i ako nam je namijenio ovaj put onda ima i plan kako s nama dalje-.
Franko, Bruno i Šimo ne mogu imati tako krupne i teške planove kao odrasli. Ali mogu imati želje. Jednostavne, male želje… makar ih stidljivo iznosili.
-To je naša jedina želja, nemamo nikakvih drugih želja, samo da opet nekad dočekamo Božić
u našoj kući i to jedino želimo. Ništa više-. (Kraj)
OKVIR:
Besplatni placevi od Grada
Divkovići prošli, Pavići nisu
Obitelji Divković i Pavić imaju rješenja od gradskih službi da ne smiju boraviti u svojim kućama, ugroženim od klizišta, te da imaju pravo prijaviti se na neku od sigurnih lokacija koje je Grad odredio za izgradnju kuća ovogodišnjim beskućnicima. Besplatno bi dobili dozvole za gradnju.
Pavići, nažalost, u prvom krugu prijave nisu prošli. Prijavili su se bili za Batvu, no neke druge dvije obitelji su imale više bodova. Sada čekaju drugi krug prijave na nekom drugom mjestu.
Divkovići su prošli, dobili su plac u Breškama. No, oni bi radije gradili kuću u Ljepunicama, na njivi koju bi dobili na dar od rodbine. Usto, bili bi blizu rođacima. Odrekli bi se gradskog placa na Breškama, a da im Grad u Ljepunicama na privatnom zemljištu izađe ususret s besplatnim dozvolama.
Grad će pomoći naći plac za kuću. No, kako ju sagraditi, pitaju se Divkovići i Pavići
