Za službenog posjeta Tuzli, predsjednik Hrvatskog sabora Josip Leko u pratnji domaćina Mije Krešića, nositelja liste Hrvatskog narodnog sabora BiH, posjetio je Katolički školski centar sv. Franje i ondje razgovarao s vlč. Vlatkom Rosićem, ravnateljem KŠC-a i v.d. dekanom tuzlanskog dekanata, zatim je posjetio Generalni konzulat Republike Hrvatske u Tuzli i razgovarao s generalnim konzulom Ivanom Bandićem, potom je položio vijenac i upalio svijeću na „Kapiji“, mjestu stradanja tuzlanske mladeži, te je obišao Hrvatski kulturni centar u izgradnji i ondje razgovarao s gvardijanom tuzlanskim fra Mariom Divkovićem.
Leko je najviše vremena u Tuzli izdvojio za razgovor s predstavnicima članica Koordinacije katoličkih i hrvatskih udruga i institucija Tuzlanske županije.
U nastavku prenosimo u cijelosti stajališta političkih predstavnika Hrvatskog narodnog sabora BiH u Tuzlanskoj županiji o položaju Hrvata u Tuzlanskoj županiji predsjedniku Hrvatskog sabora:
Poštovani gospodine predsjedniče Hrvatskog sabora,
Hrvata je u općini Tuzla, koja je prije rata imala oko 130 tisuća stanovnika, bilo oko 16 posto. Još ih se značajan broj tada izjašnjavao “Jugoslavenima”, u to doba drugom grupacijom po brojnosti, tako da se pouzdano može uzeti da je početkom rata u Tuzli živjelo blizu 25 tisuća Hrvata. Otprilike još toliko je Hrvata živjelo u općinama Lukavac, Živinice, Srebrenik, Gradačac i Čelić koje su danas u sastavu Tuzlanske županije. U svim tim općinama, većina Hrvata živi u predgrađu i na selu. Ondje imaju obiteljske kuće i naslijeđena imanja. Samo u općini Tuzla, u privatnom vlasništvu Hrvata je oko 60 posto zemljišta.
Prve prosudbe iz lani provedenog popisa pučanstva u BiH kazuju da trenutačno u Tuzlanskoj županiji živi oko 25 tisuća Hrvata.
Sve bolesti bosanskohercegovačkog društva i neuređenost države, nisu zaobišle ni Tuzlu ni Tuzlansku županiju. Ne smatramo se pozvanima uspoređivati ih s prilikama u drugim područjima u Federaciji BiH, ali možemo posvjedočiti da su ovdašnji problemi toliki da ozbiljno dovode u pitanje opstanak Hrvata kao konstitutivnog i jednakopravnog naroda i očuvanja njegova identiteta.
Smatramo da su Hrvati u Tuzli i Tuzlanskoj županiji pod stalnim i snažnim udarom asimilacije koja je najjače izražena kroz školstvo i uporabu jezika.
Niti u jednoj školi u Tuzlanskoj županiji kojima je osnivač Županija, nastava se ne izvodi na hrvatskom jeziku. U tim školama učenici faktično ne mogu naučiti hrvatski jezik i književnost niti mogu prakticirati hrvatsku kulturu i tradiciju. Jedino se po svršetku školske godine mogu izjasniti hoće li im u knjižicu biti upisano da su završili bosanski, srpski ili hrvatski jezik. Ovakvo rješenje, osim što je demagoško i licemjerno, smatramo suprotnim ustavnim odredbama da svatko ima pravo na obrazovanje na svome jeziku.
Usto, niti u jednoj školi se ne izvodi nastava iz nacionalne skupine predmeta po nastavnom planu i programu na hrvatskom jeziku, a što je izravno kršenje zakona. Ono traje već 19 godina. Također, od oko 130 škola čiji je osnivač Županija, u samo tri, četiri su direktori nebošnjaci. Razmjera neprihvaćanja Hrvata za direktora škole te politiziranja tog pitanja, najbolje je ilustrirana u tuzlanskoj OŠ Kreka kada su svi učenici odbili dva dana doći na nastavu samo zato što im je došao direktor hrvatske nacionalnosti. Na koncu, u javnim institucijama i ustanovama u službenoj korespondenciji se ne koristi hrvatski jezik.
Smatramo da su Hrvati u Tuzlanskoj županiji u podčinjenom odnosu i kod pristupa javnim službama, a pogotovo su u neravnopravnom odnosu po pitanju ustavnih odredbi o zastupljenosti spram popisa pučanstva iz 1991. godine. Primjerice, u županijskom ministarstvu za branitelje, u cijeloj strukturi toga ministarstva kroz državne službenike i namještenike, kroz cijelo vrijeme od rata do sada, nema niti jednoga Hrvata. Donedavno je tako bilo i u strukturi Ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i sporta i u još nekim ministarstvima te u njihovim upravnim i samostalnim upravnim organizacijama. Općinske administracije u Gradačcu i Srebreniku su monolitno bošnjačke, a u Tuzli, Lukavcu i Živinicama zastupljenost je daleko ispod onoga što propisuju Ustav i zakoni.
Ovo je faktično stanje kojega vlasti u Županiji i općinama ne žele objelodaniti i javno priznati jer, navodno, ne žele ulaziti u privatnost izjašnjavanja o nacionalnoj pripadnosti. Usto, besprizorno manipuliraju i neustavnim kategorijama kakva je „Bosanac”.
Odgovorno tvrdimo da je ovakvo stanje u oblasti obrazovanja i pristupa javnim službama, i u Županiji i u općinama, nepromijenjeno već 15-tak godina, dapače, možda je unazad nekoliko godina izraženije, premda su se nekoliko puta mijenjale političke stranke na vlasti.
Jedan od problema hrvatskog naroda se tiče i sigurnosti, pogotovo imovinske. Groblja i katolički vjerski objekti u hrvatskim naseljima u Bistarcu, Lipnici, Par Selu, Živinicama, Breškama, često su skrnavljeni i pljačkani, razbijani su nadgrobni spomenici, kradena su zvona, derani misali… Nekažnjena nelegalna sječa drva i krađa šuma u privatnim posjedima, kod Hrvata izaziva strah i nesigurnost. Izaziva i sumnju u spremnost policije da pomogne, pogotovo jer je i policija pred tom pošasti najčešće “nemoćna”. Eksproprijacija zemljišta oko Tuzle događa se skoro isključivo u hrvatskim naseljima a provodi se na način da se ljudi dovedu u situaciju da ostanu bez njiva i šuma za bagatelnu cijenu (po četvornome metru u visini cijene dvije litre mlijeka). Usto, na tim mjestima ostaju ekološki neprihvatljivi objekti, nepogodni za život u blizini, što ljude iz okolice navodi na migraciju.
Posebno zabrinjava odnos tuzlanske vlasti spram nekretnina i zemljišta koja podliježu restituciji. S obzirom da to pitanje nije do kraja zakonski uređeno, na sceni su različite manifestacije prema vakufskom zemljištu i prema zemljištu Katoličke crkve. Naročito je nekorektan odnos prema zemljištu časnih sestara Družbe Kćeri Božje ljubavi u Tuzli.
Želimo i ovoga puta poručiti da su Hrvati u Tuzlanskoj županiji odlučni u namjeri na svome graditi dostojnu budućnost, budućnost u katoličkoj vjeri i hrvatskoj tradiciji i kulturi, u jedinstvu hrvatskog naroda u BiH s punim konzumiranjem prava konstitutivnog naroda, budućnost s drugim narodima i svim građanima, u slobodi i ljudskim pravima.
Hrvati u Tuzlanskoj županiji imaju istinsku ljubav za svojim zavičajem u domovini Bosni i Hercegovini, imaju volju i odlučnost ostati na svome i boriti se za bolji život. Svjesni smo da ćemo do toga cilja teško stići bez političke podrške iz Republike Hrvatske. Smatramo da Republika Hrvatska i Tuzlanska županija trebaju imati još bolje gospodarske odnose i u kojima se ne bi trebali zaobilaziti predstavnici Hrvata iz naše županije. Također, potpora Republike Hrvatske u infrastrukturnim i kulturnim projektima važnim za hrvatsko stanovništvo u Tuzlanskoj županiji a za koje općinske i županijske vlasti do sada nisu imali razumijevanja, mnogo bi nam značilo.
Financijska potpora izgradnji Kulturnog centra “Sv. Franjo” u Tuzli te asfaltiranju puta od Drijenče u općini Čelić do Obodnice Gornje u tuzlanskoj općini, naši su prioriteti.
Mnogo bi nam značilo više osjetljivosti i razumijevanja za stručnu i poslovno osposobljenu hrvatsku mladež kod upošljavanja u poduzeća iz Republike Hrvatske koja imaju svoje ispostave u Tuzlanskoj županiji. Također bi dobro došlo otvaranje proizvodnih pogona hrvatskih poduzeća u Tuzlanskoj županiji. Tako bi barem usporili odlazak mladih ljudi iz ekonomskih razloga.
Pogotovo je nužna potpora Republike Hrvatske u ostvarivanju ustavne konstitutivnosti i jednakopravnosti hrvatskog naroda. Na takav bi način i Republika Hrvatska dala veliki doprinos u očuvanju multietničnosti Tuzle i Tuzlanske županije. Jamac toj multietničnosti jedino su Hrvati, to bi trebali svi znati.
Smatrali smo dobrodošlim upoznati Vas s našim viđenjem prilika u Tuzlanskoj županiji i prenijeti raspoloženje Hrvata. Vjerujemo da ćete imati razumijevanja za naš istup.
S poštovanjem,
politički predstavnici Hrvatskog narodnog sabora BiH u Tuzlanskoj županiji
